Milomir Bata Cvetković - Srbija
Milomir Bata Cvetković je rođen 04.09.1962 u Kruševcu. Živi i stvara u Zemunu.Bavi se multimedijalnom umetnošću, pokušavajući da jednom prezentacijskom formom objedini više umetnosti, zanata i formata koje stvara.
Bavi se pisanjem, stvaranjem muzike, kompjuterskom grafikom i video artom.
Profesionalno izrađuje i objavljuje multiedijalne, elektronske knjige.
Pokretač je i administrator ovog sajta.
Profesionalno se bavi izdavaštvom.
Objavio jedan muzički album, jednu štampanu i jednu elektronsku knjigu.
U online verzijama ga možete naći svuda po internetu.
Prva prevedena priča M.B. Cvetkovića, PUT U SREDIŠTE DANA
REISE ZUM MITTELPUNKT DES TAGES - German - REISE ZUM MITTELPUNKT DES TAGES.doc (44 kB)
PUT U SREDIŠTE DANA - Srpski - put u srediste dana.doc (44,5 kB)
https://037info.net/downloads/dajglavunedam.zip
https://www.youtube.com/watch?v=FYEMKJsixjg
https://www.youtube.com/watch?v=V6FYFXmJbqw
https://www.youtube.com/watch?v=zaX2CC8n1-8
https://www.youtube.com/watch?v=UszCHzuZ0xM
ODAKLE NASTAJU PESME
Tvoja žena ima neku žena koja bi da joj bude žena
I ima nekog pijanog koji je pesnik kao i ti
Koji bi da joj bude ljubavnik
Kao što bi i ti sam rado spavao sa onom ženom
Koja je u tvoju ženu zagledana
A tvoja žena se otvoreno divi lepoti tvog prijatelja proznog pisca
Koji ne krije da je u tebe zaljubljen
A ja mirno sa strane posmatram vreme ovo i čudim se
Odakle uopšte pesme nastaju
O kakvoj se to ljubavi zapravo piše i govori...
TO
To dolazi niotkuda
Kao strašan san
Kao zla misao
I pritiska te strašnom težinom
I odozgo i odozdo
I nisi više sposoban ni voleti ni misliti
Ni sanjati ne možeš ni umreti
No živeti napamet sa jezivim saznanjem o Tome
Da To ne nestaje tek onako kako se naprasno pojavilo
To ima i svoju bizarnu manifestaciju
I nalik je realnom osećaju
Koji napada i fizikus
Kao bol kao patnja
Ponajviše kao strah
Toliko snažan da te izbaci iz ravnoteže
A pad od Toga je osećaj nemerljiv
I ko se ikada pridigao od Toga
Pao je ponovo
To kreće odozdo
Najpre od stopala koja bride
I naglo se penje na gore
Pa kreće uz cevanice
I u kolena ide koja klecaju
Te je svaki korak labav i nesiguran
I penje se kao puzavica
O kako je To osećaj bolan
Kada se među noge ugura
Pa te tamo nadima kao helijumom
Kao da dole imaš bocu co2
Sa otvorenim ventilom
To se najduže u stomaku zadržava
Kao da bode cirkuskim noževima
Kao da si neuvežban gutač mačeva
A istovremeno i dijafragmu pritiska odozdo
Pa te davi i guši
I u ustima ti je zmijski otrov
I svi ti zubi od Toga pretrnu
Pa te i u oči udara
I dugo ti ti treba da ponovo progledaš
A svet više nije taj
kako si ga pre toga video
To ide do mozga i tu izaziva prasak
Kao elektronski orgazam
Kao virusom ti je glava zaražena
I svaka misao menja logiku i smisao
Jer je strašno
To je strašno
I Toga se niko oslobodio nije
Mada se svašta govori o Tome
A ništa istinito nije
Od Toga ti više nisi ti
Kako si do tada sebe poznavao
Ni on ni ona posle Toga nemaju više ljudsko obličje
No ih To učini eteričnim i tvrdim istovremeno
I od Toga nema veće strahote osim
Osim ako se nekada
U futuru dalekom pojavi Ono
Kako u knjigama drevnim piše
Da se jedino Ono može suprotstaviti Tome
Mada Ga niko nikada video nije
I nije izvesno da Ono uopšte postoji
Kao što postoje Bog i Đavo
I boje jedna drugoj suprotne
O Onome se govori mistično
Da je jače od Toga
I da Ga može satreti
I da je mudro kao pamet veseljenska
Iako niko nije poverovao u Ono
Jer ti To prosto ne da da veruješ ni u šta
A kamo li u Ono
I To ti ostade do sudnjeg dana
Ako ga ikada bude
i ako ti To dozvoli da se mimo Njega išta dogodi
Eto To sam hteo
O Tome da ti ispričam
Iako znam da i ti poznaješ To
I da se u nemoći prepuštaš Tome
Kao ljubavnici kao smrti kao misli
Onoj najtežoj
Milomir Bata CVETKOVIĆ
Zemun
27.12.2010.
Delo vapi za smrću tvorca, lovina za metkom lovca i za vukom vapi ovca, a za pričom vape slovca...
KAKO PREPOZNATI UMETNIKA
Umetnik. Amater, profesionalac, pravi, umišljen, dobar, loš... Gospodin Stvaralac, je onaj jadnik, koji na početku art-karijere nastupa iskreno i zaista ne može da se otme jedinstvenom estetskom doživljaju života i Sveta, jer poseduje neodoljivu želju za posebnošću - ne samo u stvaralaštvu, nego i u svakidašnjem Svetu trivijalnosti, koja mu nikako ne godi...
Umetnik poseduje nadahnuće i ima ''terača'' (đavola) u sebi, čije mu prisustvo ne prija i protiv koga se može boriti samo oružjem koje se zove VISOKA ESTETIKA. On je jedini koji zna da vešto rukuje ovim oružjem, jer poseduje: talenat, inteligenciju, interesovanja, ludičavost, snoviđenja i emotivnost, pre svega. On je taj, jedan i jedini, majstor, koji ima veštinu da estetizuje i najobičniju frustraciju. Tu je njegova snaga...
Umetnik je onaj koji kreira estetiku Tvog života, često i na račun svega što je ''lično'', izvitoperavanjem realnosti. On je oslikava bolje od svih koji, u realnosti, navodno nalaze lepotu, a ako je, trenutno, nema na domaćem tržištu – kupuju uvoznu...
Umetnik je, skoro uvek, izvan svog vremena i prostora. Ili je ispred ili daleko iza, ali svakako izvan, jer je lepota bezvremena i duh je bezvremen... Tako se o njemu govori.
Umetnik je neumeren, pa mu odatle, često, prišivaju da je ''kontraverzan'', jer je zaista pun ''kontrizma''. Zna da bude i hedonističan i asketičan i svakako je asocijalan, jer je njegova logika različita od logike postojećih konvencija.
Umetnik je rob ideje i to je njegova strahota... Nije to uvek ugodno ruho...
Umetnik je večiti student umetnosti, a bogami i svoje sopstvene, mora biti, da bi ovladao zanatom, jer se bez poznavanja zanata umetnost teže shvata.
Umetnik je često inertan, ali i intuitivan, jer i instinktivno oseća i predoseća buduće događaje (posebno ljudsku nesreću).
Umetnik nikada nije slobodan, sa sve silinom želje za ''višim stepenom slobode'', što je prirodno i jasno, jer, da nije tako, trebalo bi ga smestiti u: fabriku (sa sve tri smene), skupštinsku klupu, ludnicu...ili u neki pristojan biznis.
Umetnik se poziva na svoje delo, a ko sudi njemu, a ne delu – radi pogrešno...
Umetnik je ili dobar ili loš, a ako je dobar – zna koliko je loš i gde se nalaze ''rupe'', koje valja popuniti. Ako je loš – počeo je da se zabavlja sa svojom sujetom i ne zna da je loš, jer nije prevazišao želju za samodopadanjem... Dobro delo je pametnije od tvorca.
Umetnikovo delo se mora prezentovati, da se ne bi zagubilo i na taj način obesmislilo, jer je (svakako) namenjeno drugima, da ga psmatraju i da sude... Tako će se, bar otprilike, odrediti specifična težina stvorenog dela, koja je recipročna trajanju...
Umetnik je naivan i nije pragmatičan, pa je nesrećan zbog toga, ali mu je svaka beda bliska, kao samoća, kao ljubav, kao strast, kao glad, kao smrt, kao svaki drugi dobar motiv... Zna, u motivima,da koristi i konopac...
Umetnik je u zabludi, ako se nada da će, uživaoci njegove umetnosti, razumeti ideju, onako izvorno kako je on sam razume i mora biti spreman na potpuno nerazumevanje, što uključuje i potpuno odbacivanje i degradaciju ličnosti i dela, što ga ne sme sprečiti da radi, a motivacija se može i ''izmisliti''.
Umetnik je civilizacijsko čudo, jer oplemenjuje život svima koji žive stihijski i napamet, a uz to i (po malo) zabavlja narod.
Umetnik nije destruktivan. Drugi ruše – on gradi. Kol'ko čvrsto gradi - tol'ko čardak traje.
UMETNIK
Ja sam umetnik. Ne zbog toga što mislim da sam umetnik, već zato što to pouzdano znam, kao što znam da sam gladan. Ne samo zbog delovanja ili ideje – više zbog same umetnosti. Ja sam njen sluga i njen gospodar. Zbog toga mi, odavno, nije važno da li sam dobro ili loše odeven ili kako se ponašam u društvu. Ako govore o meni – dobro je, makar i loše govorili, a ako ne govore – dobro je što ne govore.
Ne priznajem vlast i državu u kojoj živim, zato što se tako bolje i umetničkije osećam. Prezirem ženski karakter, ali se divim lepoti žene, jer sam dobar portretista. Moji su aktovi najlepši, iako sve češće podležem apstrakciji, ali ja nisam samo slikar – ja sam umetnik. Postoji i jedna, moderna, reč za to, koju sam zaboravio, što se umetnicima često dešava, a ja sam umetnik, čija je darovitost široka i bezgranična.
Majstor sam soneta, ali blistavo vešt i u slobodnom stihu. Odličan sam pesnik, zato što sam izuzetan umetnik, uopšte. Najbolji sam ritmičar, a i moje su harmonije savršene, pa ih sviram na gitari i flauti ili komponujem madrigale. Ništa što ljudsko uvo razaznaje, po lepoti, ne može da se meri sa mojim baladama. Ja sam umetnik, čije se kreativne mogućnosti ne mogu izmeriti, zbog kratkoće ljudskog življenja – to je dokazano. Moja je posebnost nadaleko čuvena, a umetnički doživljaj dubok i osećanja tanana, jer sam najbolji. Ja sam jedini, koji je otkrio suštinu estetike, pa mi je lako da budem najbolji. Mnoge slabe je moja umetnost osnažila.
Možda, na Svetu, ima veće pameti, ali ja nisam filosof, ja sam umetnik. U svom umetničkom izrazu sam pronikao u najskrivenije tajne umetnosti, pa sam, vremenom, postao umetničko delo, tako da razumem one koji mi se dive, jer su u pravu. Moja lepota i zavodljivost dolazi iznutra, od moje umetnosti, tako da je stvaralačka sugestivnost mog umetničkog genija učinila da postanem umetnost sama, pa mi za autoportret ne treba ni kičice ni platna – dovoljno je ogledalo.
Zbog toga me i ne brine prividno siromaštvo, u koje sam zapao, jer je moj duh bogatiji od kraljevske riznice, što je prirodno i jasno, jer sam umetnik. Izražena umetnička intuicija mi govori da me, odavno, čeka mesto u antologijama, raznim monografijama i istoriji umetnosti – to je pitanje vremena i moje umetničke volje... O da li treba to, za života, da ostvarim ili je prirodnije da se sve posthumno desi? Ja sam umetnik, čiji će rođaci i prijatelji živeti od moje smrti, do svoje sopstvene, prodavajući moja dela, moje lične stvari i sećanje na mene i moju umetnost.
Ja sam umetnik, jer mi ništa drugo i ne preostaje... Jer sam rođen i odrastao u bedi i tmini svake vrste, koja je još uvek oko mene. Nemam ništa i živim bez igde ikoga. Nemam čak ni psa, jer ga nemam čime hraniti. Moj usud je beda i samoća, ali...
Ja sam umetnik i tačka.
SOCRAT I WO
Reko Socrat Wollu:
Nemoj Wolle bosti pametne
Kud ćemo bez pametnih
Bez profesora
Bez slikara
Bez pesnika
Bez muzikanata bi tek gluvo bilo
A Wo Socratu:
Mrsh pederu...
I ubode ga
M.B.Cvetković
10.oktobar 2010.
Kalvarija - Zemun
KAD BIH SE POSVAĐAO SA SOBOM NA PRIMER
Ja na primer kad bih se posvađao sa Sobom
Dobro ne bi bilo mislim
To bi značilo da sam izgubio glavu
To bi značilo da se sa Sobom ne slažem
I da tvrdim da Sam nisam u pravu
I da Sam nešto loše nekom uradio
Na primer Sebi što voleo ne bi’
Jer ne bi prirodno bilo na primer
Da sam o Svoju glavu štanglu omastio
Zar Ja protiv Sebe ovakvog
To nikako…
Sebe elokventnog protiv Sebe inteligentnog
Ja na primer – nikako
Protiv sebe – nikada
Te sam iz razloga toga izmislio ljubav i strast
Sa sve patnjom kao posledicom
Pa sve protiv upućujem tebi
Da se Sebi suprotstavljao ne bi’
Na primer Ja kad bi’ – ne daj Bože postao On
Na primer protiv Njega – na primer Mene…
Inspirisano urbanim hedonističkim konceptom Maria Zlatovića
Kalvarija - Zemun
Novembar 2010.
OĆEŠ DA BUDEŠ
Oćeš da budeš Trivijalan i Glup
I da Ti se sve Pesme rimuju
Da znaš malo i da se ne razumeš ni u šta
Ko Marica u kriv Kurac
Što reko Moj Prijatelj Spasoje
Dobar Pesnik jedan sa Mukom
Ko Mojom teškom i Stihom strašnim
I Vulkanom jednim velikim
Skoro ko ovaj Moj
I Grotlom jezivim i plačnim
A Ti u sopstvenom haosu bi još i da budeš glup
Oćeš da buden trivijalan i glup
I da imaš ženu adekvatnu
Da je jebeš ko konj
Da je biješ kad Ti se ne digne
A ova Moja kaže kako će - to ne može – On je lud
O Gluposti Pametan govori - zaboga To se ne stiče
Evo Tebi Sebe i Evo Tebi Nje
I Njoj Nje i Njemu Njega i Njih Tebi
I sve progresivne Matematike ko koga
Oćeš da buden Trivijalan i Glup
I da Ti se sve Pesme rimuju
Da znaš malo i da se ne razumeš ni u šta
A dato Ti nije To
No Ti je dato Ovo
A To je Suština od Onoga
I eto Ti Ga pa se jebi kako već umeš
Ne stiče se Glupost taj Dar blagotvoran
Ako Ti već dato nije
Milomir Bata Cvetković
06.12.2010.
Zemun
ŽURIM
Idem ti ja tako drumom nehajno
Vučem sebe kao mrcinu što volje nemam
A znam da žurim da što pre prođem
Kroz ovu negativnu fascinaciju
Žureći se sudaram sa ludima sa besnima sa nesrećnima
Sa zadahom samoće
(o kako žene raskošno mirišu)
Tu i tamo pretrčim preko cvetne bašte
Žao mi cveća ali žurim jako
Mnogi su odavno otišli
A ja kroz ovu fascinaciju...
Sebe kao mrcinu...
Što volje nemam...
Pa sve češće preko cvetne bašte...
Žao mi cveća ali žurim silno
Mnogi su odavno otišli
A jako podosta kasnim pa se bojim
Da me arhangeli ne pohode
Govori se da više vole kad se sam najaviš
Neka si malo i odocnio
Dođeš i kažeš prosto Sveti Ranđele
Došo sam da umrem al ne umem
I idem ti ja tako drumom zamišljen i brižan
I besmisleno sabiram i računam
Koliko je besmisla u svemu ovome bilo
I ona vedrina koja me je do sada pridržavala
Ili je nije ni bilo ili se o njoj snilo
I idem ti ja tako drumom
Kad ono ispade nešto pa treskom pade na drum
A drum prepun sveta pa potkači jedan pa drugi
Pa levom pa desnom pa pravo moju pesmu u svinjac
Ali rekoh neka ne mogu se više saginjati
Žurim jako a i podosta kasnim pa se bojim
Da me arhangeli ne pohode
Govori se da više vole kad im se sam javiš...
MERCEDES DIZEL
darovitom Prof. M. Bešiću
vila Albanija
januar 2003.
Prijatelj moj pobratim kum i brat koga dugo ne videh
Što je do mene što u osami živim i retko u grad dolazim
Samo kad moram kad globu plaćam
Neki dan me srete na ulici i ja se obradovah
Obradova se i on i bratski se izljubismo
I odveze me do moje kolibe u Mercedesu dizel
Sa zadnjom vučom a sneg beše
Te jedva iziđe uz ono moje brdo albansko
A unutra muzika svira stereo hajfi
De koža nije tu je mahagoni a miriše na jorgovan
Te se zbunih i lanuh šta je ovo brate Miloše
A ništa zlo mislio nisam a on u čudu
A koje brate Milomire
Rekoh čudo ovo ova limuzina otkuda
Kolko ovo košta pitah
Reče triesiljada sam platio pošteno
Vidi samo što je lep
Ako rekoh neka samo da ničija majka nije zakukala
Te se on naljuti i reče zar to da mi kažeš
A ja se pokajah i ugrizoh za jezik no kasno beše
A Miloš meni što me vređaš kume
A ja i moja familija sanjasmo Mercedes tolke godine
Te ga dosanjasmo i radovasmo se
A ja opet nepromišljeno dobro no mi neverica
Zar to zar toliko na pošteno može zar u ovo vreme
Te me on opsova i reče nesrećniče nesrećni
Šta sam kome šta sam tebi kriv
A ja se pokajah i rastužih jako
I zaplakah gorko kako sebe nisam poznavao
A on zaćuta i od kolie moje vrati se i reče sad ću doći
I dođe ne zadugo sa slaninom i pršutom i skupim vinom
I dade mi cigara i nebrojeno para
I hartije da zapišem priču ovu
I zaplaka glasno kako ga niko nikad vido nije
I popismo skupo vino i rakiju onu moju jabukovu
Što je za goste retke za veselje nenadano za saranu bila
I poduže čutasmo i gledasmo se u oči
Te ja opet zaplakah i rekoh jebešga teško mi došlo
A on se namršti i oštro me pogleda i reče kroz zube
jebemte državo zemljo datejebem